Dok smo još djeca bili ja i brat, on 6 ja 8 godina, željni života i igre, krajem proljeća smo uživali na stablu naše trešnje koju je otac posadio u obiteljskom dvorištu. Trešnja je bila velika tako da smo mogli svi do mile volje uživati u njenim slatkim plodovima. Jednog dana dok smo ja i brat igrajući se prolazili pored susjedove trešnje, zapelo nam je za oko kako su drugačiji mali slatki plodovi koji vise na stablu susjedove trešnje i kao da su nas jednostavno mamili da ih uberemo i isprobamo. Kod susjeda je bilo malo stablo trešnje i nije bilo djece tako da je trešnje bila kao netaknuta. Nismo odoljeli i popeli smo se na susjedovu trešnju. Zaključili smo obostrano kako su slađe susjedove trešnje i navalaili na njih. Kao razigrana djeca nismo pazili berući da ne polomimo grančice na kojima su visili mali slatki plodovi. Nismo ni primijetili kad je došao susjed ispod trešnje. Pitao je šta radimo na njegovoj trešnji a mi smo zbunjeni i iznenađeni odgovorili da smo htjeli samo da isprobamo da li su slađe njegove trešnje od naših. Brzo smo sišli i pokušali se ispričati dok je susjed zaključio da smo mu polomili grane na trešnji. Bilo nam je žao zbog toga a susjed nam je rekao da možemo slobodno da idemo. Idući smo shvatili da bi se susjed mogao požaliti ocu zbog našeg nestašluka a otac je za takve stvari bio strog. I, zaista, samo što smo stigli otac nas je pozvao i pitao; "šta smo mi to radili na susjedovoj trešnji kad imamo našu veliku trešnju"? Slegli smo ramenima shvatajući da smo pogriješili a otac je naredio da mu donesemo dobru šibu. Nismo ranije nikad od oca dobijali šibe niti smo bili zločesti. Tada nas je otac dobro išibao po guzi. Osjetili smo tjelesnu bol i u našim malim dušicama se sve uzburkalo. Mama se pobunila što nas je otac tako kaznio samo zbog trešanja. Mi smo mislili tada kao djeca da nas otac više ne voli. Prolazilo je vrijeme, prošao je i pubertet, završili smo školovanje i izrasli smo u odrasle ljude. Nikada nam više nije palo na pamet da idemo u tuđe trešnje. Duboko smo zahvalni ocu i majci što su nas dobro odgoili. Uvijek se rado sjetimo trešanja. Za nas je to bila blagovremena edukacija koja je odredila ispravne smjernice u našim životima.
Nikad više u tuđe trešnje
