Neopisana najstarija povijest Drijenče

Zašto je teško o Drijenči pisati iz vremena prije 15. stoljeća?! Zato što je jako teško znanstvenije i arheološko-geološki ispitati i pretražiti to područje. A teško je prihvatiti priču koja se ne uklapa u bilješke iz turskih deftera. Zato je teško prihvatiti da su na tom području živjeli kršćani/katolici još puno prije turskih osvajanja na tom području.

Lakše je i jednostavnije prihvatiti da se eto Drijenča spominje već 1548 godine u turskim defterima i početi pisati od tog vremena monografiju Drijenče.

Lakše je prihvatiti da su se neki prvi drjenčani doselili vjerojatno od Žepča (moguće za fratrima) i da su se prvi doseljenici naseljavali iz pravca Obodnice (što odgovara novijoj povijesti/poslije 18. stoljeća) i lijepo se držati što su bilježili turski defteri.

Lakše je samo napomenuti i prihvatiti da su se od Žepča doselila dva brata; Filip i Juro u Bučje od kojih su kasnije nastali potomci Filipovići i Jurići.

Teško je prihvatiti da su Filip i Juro jedni od potomaka najstarijih žitelja iz Bučja te da su među prvima i najhrabrijima odlučili se vratiti na zemlju svojih predaka nakon smirivanja naglog prodora turaka na te prostore.

Teško je prihvatiti priču da su kršćani/katolici živjeli u Bučju još puno prije turskih osvajanja i da su oni zapravo najstariji pretci tog kraja. Teško je prihvatiti da su se ti isti najstariji drjenački pretci zbog raznih osvajanja na tim područjima (a najviše nakon turskih prodora i osvajanja na tim područjima) morali raseljavati na sigurnija područja, kao n.p.r. područje Žepča i da su se neki potomci kasnije po smirivanju stanja uvijek vraćali na zemlju i imanja svojih predaka, što kasnije drjenčane prati stoljećima, sve, do dan i danas.

Teško je prihvatiti priču da je Bučje najstarije na tom području, to ne odgovara ni novim strujanjima gornje Drijenče, to bi remetilo nova strujanja i veze Obodnica – Drijenča.

Teško je prihvatiti da je na tom području najstariji čvrsti put prolazio kroz Bučje i da je to u to vrijeme bio jedini put kojim se moglo prolaziti i prenositi teret.

Teško je prihvatiti da su taj čvrsti put koristili prvi najstariji drjenački pretci iz Bučja, transportirajući sol s Majevice preko Bučja (gdje su se natovarene karavane odmarale na ušću rijeke bučjanke "buče" i drenačke) te nastavljali dalje s transportom prema Srebreniku.

Teško je prihvatiti da je Bučje kao najstarije na tom području vjerojatno dobilo ime po tome što su se na tom području odmarale natovarene karavane s teretom soli koje su se zvale "buče".

Teško je prihvatiti da bi se rijeka koja izvire ispod Majevice i koja teče kroz Bučje, pored čijeg toka dobrim dijelom prolazi najstariji čvrsti put (koji će postati i glavna asvaltirana cesta Tuzla – Čelić), trebala zvati zapravo rijeka buča od svog izvora pa do ušća u Čeliću. Sve što je vezano uz katolike na tim prostorima se stoljećima zatiralo, tako da je danas u ovakvoj situaciji kakva jest, zaista teško dokazivati istinu iz tako daleke prošlosti.

Lakše je početi od 15. stoljeća i prihvatiti škrta bilježenja franjevaca sa tuzlanskog područja. Tadašnja župa Breške je održavala bolji kontakt i vezu samo sa gornjom Drijenčom, a u Bučje je bilo nesigurno dolaziti sve dok se osmansko carstvo nije raspalo. To je uzrokovalo da su najstariji starosjedioci iz Bučja za vrijeme turaka bili prepušteni sami sebi ali su ipak opstali. Opstanak katolika na tom području u teškim vremenima koja su se vukla iz stoljeća u stoljeće, trebao bi biti ponos svih današnjih potomaka.

Najstariji bunar, najbolje pitke vode na tom području se nalazi još uvijek u Bučju i nije zatrpan, te je jedan čvrst čimbenik o postojanju najstarijih drjenačkih predaka.

Najvjerojatnije, da su najstariji pretci tog kraja vukli porijeklo od Rimljana, a poznato je da su stari Iliri u Bosni ratovali sa Rimljanima i odupirali se njihovoj vlasti a i Bosanska crkva nije imala dobar odnos sa Rimom. Ako je sudeći po tome, nije čudo da su ti najstariji pretci ostali nezabilježeni po bosanskim defterima. Tak da se recimo bilježi u turskim defterima kako je drijenča bila jedno vrijeme pripojena Visorskoj nahiji, što je čisti apsurd. Visori su bili samo površinsko crpilište soli koje su turci prisvojili od tadašnjih starosjedilaca iz Bučja, te su u to vrijeme doveli vlahe u Visore za rad na iskopavanju soli. Dakle turci su se dobro potrudili oko zatiranja tragova najstarijih katoličkih žitelja na tom području. Kasnije su to iskoristili srbi, četnici su poubijali većinu odraslih muškaraca starosjedilaca iz Bučja, ostali su žene, djeca i nemoćni prepušteni poslijeratnoj neimaštini a četnici su prešli u partizane i nikad nitko nije bio prozvan niti odgovarao za taj zločin nad najstarijim katolicima tog kraja.

Danas, nakon svega, ja sam izgleda jedini neumorni potomak, koji želi ovaj djelić povijesti s ovih prostora istjerati na čistac i ne dozvoliti da se prepusti valu zaborava zbog raznoraznih drugih interesa i nedostataka podataka te nemogućnosti znanstvanijih arheološko-geoloških istraživanja.